Paneuropa – izvorna ideja ujedinjene Europe

Povijest Paneuropske unije povezana je s imenima dvije iznimne osobnosti: osnivača, grofa Richarda Coudenhove-Kalergia i njegova nasljednika na mjestu međunarodnoga predsjednika, dr. Otta von Habsburga.

Richard Coudenhove-Kalergi bio je sin austrijskoga diplomata Heinricha grofa Coudenhove-Kalergia i japanske majke Mitsuko Aoyama. Rođen je u Tokiju 1894., odrastao je višejezično i obrazovan multikulturalno u dvorcu svojih roditelja u malom češkom gradu Poběžovice (Ronsperg). Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije postao je državljanin Čehoslovačke, živio je u Austriji i Švicarskoj, boravio u Njemačkoj i Francuskoj, domovina mu je bila cijela Europa.

Ponajprije je formulirao viziju politički, ekonomski i vojno ujedinjene Europe u članku “Paneuropa - prijedlog”, 15. studenoga 1922. u “Vossische Zeitung” Berlin. Taj je članak također izašao dva dana kasnije u Bečkom listu “Neue Freie Presse”. Godine 1923. objavio je programsku knjigu “Paneuropa”, koju je označio kao početni signal za “veliki politički pokret”. Međuratno razdoblje Europe opisao je kao izbor između alternativa “integracije ili propasti”. Već je tada žustro upozorio na budući rat i opasnost da Europa poslije rata bude podijeljena umjetnom granicom na “sovjetsku koloniju i američki protektorat”.

Coudenhove-Kalergiev prijedlog ubrzo je našao potporu u vodećim krugovima europskih intelektualaca, pjesnika i filozofa: Paul Claudel, Paul Valéry, Heinrich i Thomas Mann, Stefan Zweig, Gerhart Hauptmann, Rainer Maria Rilke, Franz Werfel, Arthur Schnitzler, Sigmund Freud, Albert Einstein, filozofi Ortega y Gasset i Salvador de Madriaga, kao i skladatelj Richard Strauss bili su pristaše paneuropske ideje. Mladi gradonačelnik Kölna, Konard Adenauer, koji je kasnije postao njemački kancelar, i bečki student i kasnije socijalist i savezni kancelar Austrije, Bruno Kreisky, bili su među prvim članovima. Reakcije u službenim političkim krugovima bile su u početku mlake i oprezne.

Politička je potpora došla od austrijskoga saveznoga kancelara Ignaza Seipela, koji je osobno prihvatio predsjedništvo Austrijskoga Paneuropskoga komiteta. Paul Loebe, socijalni demokrat i predsjednih Reichstaga, prihvatio je predsjedništvo Njemačke Paneuropske grupe. U istoj godini, Coudenhove je uspio pridobiti i francuskoga ministra predsjednika i ministra vanjskih poslova Edouarda Herriota za Paneuropsku ideju u Parizu. Zahvaljujući privlačnosti paneuropskih ideja i njegove osobnosti, mladi privatni građanin koji nije imao niti moći niti novca, uspio je otvoriti vrata u svim prijestolnicama Europe.

Godine 1926. održan je prvi Paneuropski kongres u Beču s 2000 sudionika iz 24 države. Time je mladi pokret s “Paneuropskom vizijom” debitirao na javnoj sceni i ubrzo postao sinonimom za političko ujedinjenje Europe. Coudenhove-Kalergi izabran je za prvoga međunarodnoga predsjednika Paneuropske unije. Europski najcjenjeniji državnik, francuski ministar vanjskih poslova Aristide Briand, postao je počasni predsjednik pokreta 1927. Petoga studenoga 1929., u govoru pred Ligom naroda u Ženevi, Briand je predložio stvaranje federacije europskih nacija na inzistiranje Coudenhove-Kalergia. Inicijativa jednoga čovjeka postala je stvarna politička opcija. Paneuropski pokret postao je utjecajna organizacija povezana na širokoj europskoj osnovi. Drugi Paneuropski kongres održan je 1930. u Berlinu.

Nakon propasti Briandove inicijative, Coudenhove-Kalergi nastavlja napore u obrani protiv nadiruće plime komunizma i fašizma. Na trećem Paneuropskom kongresu u Baselu 1932. upozorio je da “Staljin priprema građanski rat, a Hitler narodni rad”. Hitler je u Coudenhove-Kalergiu i Paneuropskom pokretu vidio opasnoga protivnika. Posljednji govor u Njemačkoj održao je Coudenhove-Kalergi 30. siječnja 1933. u Berlinu, istoga dana kada je Hitler izabran za kancelara Reicha. Te je godine paneuropska literatura bila zabranjena i Paneuropska unija bila je u Njemačkoj raspuštena. Njemačka je industrija prestala davati financijsku potporu i stala je na stranu Hitlera. Coudenhove-Kalergi također je izgubio potporu i krajnje lijevih pristaša, koji su u borbi protiv Hitlera polagali nade u Sovjetski Savez. U isto je vrijeme Paneuropska unija čvrsto odbacila komunizam. Godine 1938. Coudenhove-Kalergi pobjegao je pred nacistima, prvo u Švicarsku 1940., a zatim u SAD. U izbjeglištvu je upoznao Otta von Habsburga, koji je živio u Washingtonu od 1940. do 1944.

U SAD-u je Coudenhove-Kalergi razvio ideju “Europskoga konstituirajućega saziva” za poslijeratno razdoblje. Nakon što su Saveznici propustili priliku za organiziranjem parlamenta kao kamena temeljca novome poretku u Zapadnoj Europi te nisu odmah reorganizirali Zapadno-europski saziv na osnovi nacionalnih država, Coudenhove-Kalergi saziva 1947. prvi kongres Europske parlamentarne unije u Švicarskoj, koji je prerastao u Vijeće Europe 1949. Europska parlamentarna unija sadržavala je kako Vijeće ministara tako i sekundarno tijelo, koje je trebalo predstavljati savjetodavni parlamentarni saziv. Tim činom započinje povijest Europskoga parlamentarizma.

Godine 1950. grad Aachen nagrađuje utemeljitelja Paneuropske unije prvom Međunarodnom nagradom Karla Velikoga (Karlspreis). Nedugo zatim, Europska parlamentarna unija stopila se s Europskim pokretom koji je osnovao zet Winstona Churchilla, Duncan Sandys. Europski pokret izabrao je Coudenhove-Kalergia za svojega počasnoga predsjednika. On je bio jedina privatna osoba među političarima poput Konrada Adenauera, Winstona Churchilla, Alcide de Gasperija, Roberta Schumana i Henrija Spaaka.

Potom se Coudenhove-Kalergi usredotočio na oživljavanje Paneuropske unije kao političke predvodnice europskih domoljuba. Novi je ustroj prihvaćen na šestom Paneuropskom kongresu u Baden-Badenu 1954. Paneuropska unija pozdravila je 1957. Rimski sporazum o uspostavljanju Europske ekonomske zajednice i Europske atomske zajednice kao značajan korak prema ostvarenju Paneurope. Ali su Coudenhove-Kalergi i vodeći paneuropljani upozorili protiv sjedinjenja Europa na način koji bi se temeljio na unilateralnoj ekonomskoj politici.

Na osmom Paneuropskom kongresu u Bad Ragazu izabran je Otto von Habsburg u Središnje vijeće Paneuropske unije. Nedugo nakon toga, kao potpredsjednik Coudenhove-Kalergia, predložen je za nasljednika u Uredu predsjednika.

Pitanje hoće li plan pokrenut od strane francuskoga predsjednika Charles de Gaullea i njemačkoga kancelara Konrada Adenaura za Europsku federaciju država, takozvani Fouchetov plan, utrti put ili onemogućiti ostvarenje Europske federalne države, razdvojio je Europski pokret. Na devetom međunarodnom kongresu u Nici 1960. Paneuropska unija jasno se opredijelila za stranu de Gaullea, koji je bio povezan s Paneuropskim pokretom i Coudenhove-Kalergiem od 1941. De Gaulleova je Europska politika naposljetku uzrokovala podjelu između Paneuropskoga pokreta i Europskoga pokreta. Godine 1962. na simboličnoj Francusko-Njemačkoj ceremoniji pomirenja u kojoj su Konrad Adenauer i Charles de Gaulle došli zajedno u Reims, Coudenhove-Kalergi sudjeluje kao gost generala de Gaullea.

U Francuskoj su Paneuropsku uniju osnovali kasniji predsjednik Georges Pompidou i, na inicijativu predsjednika de Gaullea osobno, Louis Terrenoire, aktivni član otpora, zastupnik Nacionalne skupštine i višegodišnji ministar u de Gaullevoj vladi. Unija je postigla visoki ugled i politički utjecaj. Pod međunarodnim generalnim tajnikom Vittoriom Ponsom, koji je pomagao Coudenhove-Kalergiu u svakodnevnim političkim poslovima, Paneuropska unija proširila se u sve države Zapadne Europe.

Richard Coudenhove-Kalergi preminuo je 27. srpnja 1972. u Vorarlbergu.

Na prijedlog francuskoga predsjednika Georgea Pompidua za međunarodnoga predsjednika Paneuropske unije izabran je 1973. Otto von Habsburg. Tada su postavljeni novi ciljevi za pokret: ideja oslobođenja Središnje i Istočne Europe od komunističke vlasti kao preduvjet za iskonsku europsku integraciju u smislu ujedinjene Europe i obrane kršćanskih vrijednosti. Iz europske kulture i duha kršćanskoga učenja izvode se univerzalne vrijednosti prema kojima se treba ravnati čovječanstvo u doba rastućega materijalizma. Strasbourgskom deklaracijom postavljena su temeljna načela 11.-12. svibnja 1973.  i formulirani ciljevi Paneuropske unije koji su vrijedili gotovo dva desetljeća, do pobjede slobode u Središnjoj Europi. Otto von Habsburg uspostavlja Paneuropsku uniju kao široki paneuropski pokret. Osim Francuske, Belgijske i Luxemburške sekcije sve značajniju ulogu preuzimaju i Austrijska i Njemačka Paneuropska unija kao predziđe pred Željeznom zavjesom u doba hladnoratovske podjele Europe. Nakon 1975. organizirane su brojne Paneuropske mladeži u Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj, Italiji i Belgiji pod upravljanjem Walburge von Habsburg i kasnijega zastupnika u Europskom parlamentu Bernda Posselta.

Paneuropska unija iskoristila je prve izravne izbore za Europski parlament za početak međunarodne kampanje za jaču Europu koja bi bila kršćanski orijentirana te politički ujedinjena. Vođeni Ottom von Habsburgom, brojni vodeći paneuropljani zauzeli su mjesta u novoizabranom Europskom parlamentu u Strasbourgu. U svečanom govoru prigodom otvorenja Europskoga parlamenta francuska spisateljica Louise Weiss, bivša predsjednica parlamenta i članica Paneuropske unije, pozdravila je Otta von Habsburga kao nasljednika Richarda Coudenhove-Kalergia.

Pod vodstvom Bernda Posselta i Walburge von Habsburg, Paneuropska unija ojačala je svoje djelovanje kao posebni zastupnik međunarodnoga ureda za područja s onu stranu Željezne zavjese. Uspostavila je kontakte s civilnim organizacijama u Poljskoj, kao što su trgovinski sindikat “Solidarnosc”, “Charter 77” i crkvenim institucijama u Mađarskoj, bivšoj Jugoslaviji, Češkoj i Slovačkoj kao i u Baltičkim zemljama. Paneuropski tajni rad dobio je poticaj kroz snažnu potporu poljskoga pape Ivana Pavla II i augsburškoga biskupa Josefa Stimpflea, koji su bili povezani tijekom s Paneuropskim pokretom. Njemači kancelar Helmut Kohl i Paneuropska unija napravili su 24. studenoga 1986. zajedničku deklaraciju za prevladavanje podjele Njemačke i Europe. Na “Paneuropskom pikniku” u kolovozu 1989. na Austrijsko-Mađarskoj granici blizu Šoprona načinjene su prve rupe na Željeznoj zavjesi i preko 650 Njemaca iz Istočne Njemačke prebjeglo je na Zapad. Uslijedile su masovne demonstracije u Istočnoj Njemačkoj i generalni štrajkovi u drugim zemljama Središnje Europe. Dolazi potom do urušavanja komunističkoga režima u jesen i zimu 1989. Cilj za ponovno ujedinjenje cijele Europe kao Paneurope bio je na dohvatu. Srednjoeuropske vođe, poput Vaclava Havela u Češkoj, Vitautasa Landsbergisa u Litvi ili Francea Bučara u Sloveniji podupirali su Paneuropski rad. Neki od njih preuzeli su ključne vodeće pozicije u svojim zemljama. Paneuropske organizacije osnivaju se u svim zemljama Srednje i Istočne Europe. U prosincu 1990. održan je Međunarodni generalni saziv Paneuropske unije u Pragu. To je bio prvi takav skup održan u zemljama bivšega Istočnoga bloka. Paneuropska unija aktivno je podupirala brzi ulazak oslobođenih zemalja Srednje i Istočne Europe u Europsku uniju. Dio tih nastojanja postao je stvarnost 1. svibnja 2004. ulaskom Poljske, Mađarske, Češke, Slovačke, Estonije, Letonije, Litve, Slovenije Cipre i Malte. Također je znatno podupirala ulazak Rumunjske i Bugarske, koji je ostvaren 1. siječnja 2007. Zauzimala se za pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji 2013. Snažno podupire postupak pregovora i pristupanja svih zemalja Jugoistočne Europe te nastojanja Ukrajine i Moldavije.

Što se tiče izrade Europskoga ustavnoga ugovora, Paneuropska unija dala je predsjedniku konvencije Valéryju Giscardu d'Estaignu konkretne prijedloge koji su uglavnom bili uključeni u ugovorni tekst Europskoga ustava.

U prosincu 2004. Otto von Habsburg povukao se s dužnosti međunarodnoga predsjednika Paneuropske unije u dobi od 92 godine. Za svojega je nasljednika predložio francuskoga europskoga političara Alaina Terrenoirea. Njega su izabrali u Strasbourgu predstavnici iz više od 20 paneuropskih organizacija. Otto von Habsburg postao je počasni predsjednik međunarodnoga pokreta. Alain Terrenoire, treći predsjednik u povijesti Paneuropske unije, također je postavio ambiciozne ciljeve za pokret: završavanje političkoga, gospodarskoga i obrambenoga ujedinjenja cijele Europe unutar Europske unije i njezin razvoj u međunarodno učinkovitu i moćnu supersilu mira.

Danas su članovi Paneuropske unije ljudi svih dobnih skupina i društvenih slojeva. Zauzimaju se za politički, gospodarski i vojno ujedinjenu Europu kao zajednicu prava, mira, slobode i kršćanskih vrijednosti. Paneuropska unija podupire političku integraciju Europe u područjima unutarnje i vanjske sigurnosti, tehnologije i istraživanja kao i opsežnoga Europskoga ustavnoga ugovora za Europsku uniju. Ona se zalaže za neovisnu europsku obrambenu politiku u partnerstvu s NATO-m. U svjetlu kontinuirane globalizacije, Paneuropska unija podupire suradnju i neovisno djelovanje Europske unije unutar polja međunarodne politike.

Pod vodstvom tročlanoga predsjedništva, zastupnika Lukasa Mandla iz Austrije, zastupnice Marie Walsh iz Irske i zastupnika Karla Resslera iz Hrvatske, Paneuropska parlamentarna skupina u Europskom parlamentu sastoji se od više desetaka članova iz gotovo svih članica Europske unije. Oni se sastaju redovito za vrijeme saziva Europskoga parlamenta u Strasbourgu i organiziraju skupove, predavanja i tribine.